Dinamo Zagreb

Nogometni klub Dinamo Zagreb je jedan od dva najpopularnija hrvatska nogometna kluba. Od osnutka Republike Hrvatske najtrofejniji je klub u državi. Nadimci kluba su: zagrebački plavi, modri, plavi lavovi, purgeri. Maskota kluba je lav Maksi. Dinamo je poznat po svojim vjernim i fanatičnim navijačima Bad Blue Boysima. Domaće utakmice klub igra na stadionu Maksimir.
NK Dinamo je osnovan 9. lipnja 1945. odlukom komunističkih vlasti koje su ukinule prijeratne hrvatske klubove. Dinamo nastavlja tradiciju najtrofejnijeg i najpopularnijeg zagrebačkog kluba prije 2. svjetskog rata HŠK Građanski (osnovan 26. travnja 1911.). Od njega je Dinamo preuzeo plavu boju dresova te nadimak purgeri. Većina igrača Građanskog je prešla u novoosnovani klub zajedno sa trenerom Martonom Bukovijem, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.
Najveći rival je splitski Hajduk. Dinamo i Hajduk igraju Vječni derbi oko prestiža u Hrvatskoj. U bogatoj povijesti osvojeno je 19 naslova prvaka (Građanski 6 puta, Dinamo 13) te 16 nacionalnih kupova. Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA-e.
Klub je od osnivanja sportski simbol grada Zagreba i nogometni ponos Hrvata. Istraživanja pokazuju da 33% građana Hrvatske navija za Dinamo. Najviše odigranih utakmica, 802, za Dinamo ima Dražen Ladić, a najbolji strijelac je Igor Cvitanović sa 304 postignuta gola. Najduže je bio kapetan Tomislav Crnković. Trenutni predsjednik Dinama je Mirko Barišić, a trener Branko Ivanković. Dinamo je aktualni hrvatski prvak i osvajač kupa.Povijest
Klub nastavlju tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Godine 1991. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo.

Povijest Građanskog
Građanski (Prvi hrvatski građanski športski klub) je nogometni klub osnovan 26. travnja 1911. u Zagrebu. Prvi predsjednik je Andrija Mutafelija. Osim nogometne imao je i sekcije za rukomet, biciklizam...
Građanski je osnovan u vrijeme kad je Hrvatska još bila dio Austro-Ugarske. Hrvati, nezadovoljni svojim statusom u Austro-Ugarskoj tražili su načine da izraze svoju želju za neovisnosti i svoje nacionalne osjećaje. Nogomet je bio jedan od načina. U proljeće 1911. po Zagrebu se pričalo da će se osnovati novi mađarski nogometni klub i da će biti član Mađarskog nogometnog saveza iako su svi zagrebački klubovi bili članovi Hrvatskog sportskog saveza osnovanog 1909. Među mladim Hrvatima, zaljubljenicima u sport, jačala je ideja da se treba osnovati novi nogometni klub prije Mađara. Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub Zagreb (1. HŠK Građanski Zagreb) osnovao je 26. travnja 1911. Andrija Mutafelija (prvi predsjednik) sa skupinom svojih prijatelja u kavani na Preradovićevom trgu.

Građanski prvak 1926.
Klub je prvu utakmicu igrao protiv HAŠK-a. Mladi i neiskusni igrači izgubili su 5:1. Građanski je bio, može se tako reći, klub širokih slojeva, za razliku od HAŠK-a koji je ipak bio poglavito vezan uz Sveučilište i akademičare.
Golemo je suparništvo vladalo između »akademičara« (HAŠK), koji su igrali u crvenim majicama i »purgera« (Građanski), čija je osnovna boja bila plava. I »haškovci« i »purgeri« su bili složni u isticanju svoga hrvatstva. Osim gradskog derbija sa HAŠK-om glavni rivali Građanskog u Kraljevini Jugoslaviji su bili beogradski BSK i splitski Hajduk.
Do 1945. Građanski je najpopularniji i najtrofejniji zagrebački nogometni klub koji je osvajao prvenstva Kraljevine Jugoslavije: 1923., 1926., 1928., 1937., 1940. te prvenstvo Hrvatske 1943. Na međunarodnom planu postigao je zapažene rezultate na turneji po Španjolskoj 1923. (pobjede nad Barcelonom i Atletic Bilbaom) te pobjedama nad vodećim austrijskim i mađarskim klubovima. Na turneji u Engleskoj 1936. osvojili su tadašnji moderni WM-sustav igre koji se igra u izrazito napadačkoj formaciji 4-2-4.
Svaka generacija imala je niz izvrsnih nogometaša i reprezentativaca (Babić, Vrđuka, Perška, Mihelčić, Živković, Šipoš) ali najpoznatiji je sastav iz 1940-ih (Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović).
Za nastupa u jugoslavenskom prvenstvu 1923-40. momčad su vodili isključivo strani treneri: Englezi Artur Gaskhell, Robert Haftl, James Donelly, Mađari Imre Poszony, Giury Molnár, Márton Bukovi, Austrijanac Joseph Brandstätter. Prvotno su se koristili igralištima u Tuškancu, na Martinovki i na Kanalu do izgradnje vlastitog igrališta na Koturaškoj cesti, koje je 1924. svečano otvorio Stjepan Radić. Formalno je prestao djelovati 1945., a većina igrača pristupila je novoosnovanom Dinamu, koji je nastavljač tradicije zagrebačkih "purgera".

Povijest Dinama
U prostorijama »Elektre« u Gundulićevoj ulici, osnovan je 8. svibnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić (koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom) je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om. Dinamo je nastao udruživanjem 2 kluba tako da je dinamo novi klub od 1945.
Nakon osnivanja 9. lipnja 1945. klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölf, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Marton Bukovy. Od igrača HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak "purgeri", navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

Dinamo prvak 1982.
U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan (tvz. velika četvorica). Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.
Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u SFRJ nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonjelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogomentog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.
Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od španjolske Valencie.
Godine 1991. klub mijenja naziv (protivno volje navijača) u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo. U razdoblju nakon hrvatske samostalnosti osvaja hrvatska prvenstva: 1993., 1996., 1997., 1998., 1999., 2000., 2003., 2006., 2007., te kupove 1994., 1996., 1997., 1998., 2001., 2002., 2004 i 2007.

Sportski uspjesi
Prvenstva: (19)
Prvenstvo Hrvatske: 1943., 1992/93., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 1998/99., 1999/2000., 2002/03., 2005/06., 2006/07.
Prvenstvo Kraljevine Jugoslavije: 1923., 1926., 1928., 1937., 1940.,
Prvenstvo SFRJ: 1948., 1954., 1958. (vidi pojedinosti), 1981/82.
Kupovi: (16)
Hrvatski nogometni kup: 1941., 1993/94., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 2000/01., 2001/02., 2003/04., 2006/07.
Kup Jugoslavije: 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1979/80., 1982/83.
Hrvatski superkup: 1996., 1997., 1998., 2002., 2003., 2006., 2007.
Međunarodni uspjesi:
Kup velesajamskih gradova: 1967. (finalisti 1963.)
Balkanski kup: 1977.

Grb i dres
Dres Dinama je tradicionalno tamno plave boje. Rezervni dres je bijeli, a u novije vrijeme je zamijenjen modernijom srebrnom varijantom. Grb Dinama je okruglog oblika podijeljen kosom crtom popola. Na desnoj strani nalazi se na plavoj podlozi malo tiskano slovo "d" bijele boje. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Grb je obrubljen zlatnom bojom, no u zadnjih par godina, umjesto zlatnog obruba, stavljen je srebrni. U uporabi je od 1969. kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.

Navijači
Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača prva organizirana grupa pojavila se tek 80-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača plavih osnovala je po uzoru na inozemne grupe navijačku grupu Bad Blue Boys.

Popularnost
Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača kako diljem Hrvatske i BiH tako i širem svijeta. Dinamo su u Jugoslaviji uglavnom simpatizirali Hrvati budući da je i bio jedan od simbola hrvatstva. GfK-Hrvatska proveo je 2005. istraživanje kolika je popularnost nogometnih klubova u Hrvatskoj. Približno 33% ispitanika je navelo da navija za Dinamo što je otprilike 1 500 000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a druga trećina da ih nogomet ne zanima te ne navijaju ni za koga. Ali tu treba i spomenuti i Hercegovinu odakle dolaze također najvjerniji navijači Dinama ( Široki Brijeg, Čapljina, Mostar...).
Rezultati po regijama
Zagreb i okolica: 55% ispitanika navija za Dinamo
Sjeverna Hrvatska: 42% ispitanika navija za Dinamo
Lika, Kordun, Banovina: 41% ispitanika navija za Dinamo
Slavonija: 33% ispitanika navija za Dinamo
Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar: 11% ispitanika navija za Dinamo
Dalmacija: 7% ispitanika navija za Dinamo
Zaključak
Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći.

Stadion
Glavni članak: Stadion Maksimir
Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra NK Dinamo. Nazvan je prema gradskom kvartu u kojem se nalazi.
Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 1948. godine s beogradskim Partizanom.

Stadion Maksimir
Postojeći stadion se počeo graditi 1952., a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje izgrađena je 1961. istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta te je postavljena rasvjete. Gradnja južne tribine je započela 1964., a završila 1969. Uprava Dinama preselila se 1972. iz prostorija u Haulikovoj ulici u prostorije na stadionu.
Godine 1974. na stadionu je uvedena nova rasvjeta, a 1998. počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjevernja tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju.
Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočni tribinu kapacitet stadiona je bio 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na maksimirskom stadionu igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990., a danas se njime redovito koristi i upravlja NK Dinamo.

Nogometna škola
Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije 2. svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a "Kicker", tada najveći sportski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta. Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor omladinske škole je Božidar Šikić.

1967.
Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Zbilo se to 1967. kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova, četiri godine kasnije od poraza u finalu istog natjecanja protiv Valencie.
Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom 1966. Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači 1967. u prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000 navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe.

Zlatna generacija: s lijeva stoje: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, čuče: Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl
U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova "Stara dama" se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su zabili Novak, Mesić i Belin.
U polufinalu je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a golove su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, gol postiže Rudi Belin. Pohvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.
U finalu je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, 0'Gradyjem i - Jackijem Charltonom. Plavi su 30. kolovoza 1967. u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva gola. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filip Blaškovićem.
Bio je to datum koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. Tadašnji predsjednik FIFA-e Sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.
Tad su se mnogi prisjetili i početka sezone te sreće koja obično prati hrabre, a bez koje Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, "modre" je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate. Mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), strijepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru). Potom su domino-sustavom oborili najveće - Juventus, Eintracht, Leeds United...
Prvo kolo:
Dinamo - Spartak Brno 2-0
Spartak Brno - Dinamo 2-0
Drugo kolo:
Dinamo - Dunfermline 2-0
Dunfermline - Dinamo 4-2
Treće kolo:
Dinamo - Dynamo Pitesti 0-0
Dynamo Pitesti - Dinamo 0-1
Četvrtfinale:
Juventus - Dinamo 2-2
Dinamo - Juventus 3-0
Polufinale:
Eintracht Frankfurt - Dinamo 3-0
Dinamo - Eintracht Frankfurt 4-0
Finale:
Dinamo - Leeds United 2-0
Leeds United - Dinamo 0-0

Rivalitet sa 'splitskim bilima'
Glavni članak: Vječni derbi
Vječiti derbi hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova. Iako bi pravilnije bilo reći rivalitet, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od 1924. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu. Građanski i Hajduk su doigrali 27 derbija, a od 1946. godine odigrano je 163 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 67 pobjeda, Hajduk 58, a 38 utakmica je završilo neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 60 derbija. Dinamo je zabilježio 27 pobjeda, Hajduk 22, a 11 puta utakmica je završila bez pobjednika.
Statistika
1924.-1941.
Građanski - Hajduk
27
10
9
8
49:45
1946.-1991.
Dinamo - Hajduk
103
40
27
36
-
1992.-2005.
Dinamo - Hajduk
60
27
11
22
79:68
Ukupno
190
77
47
66
-

Momčadi prvaka
NK Dinamo je u svojoj bogatoj povijesti osvojio 19 naslova državnih prvaka. Građanski je u Kraljevini Jugoslaviji osvojio 5 naslova: 1923., 1926., 1928., 1937., 1940. te naslov 1943. osvojen u NDH. NK Dinamo u SFRJ osvaja četiri naslova: 1948., 1954., 1958. (vidi pojedinosti), te nakon duge 24. godine čekanja naslov 1982. godine.
Momčad koja je osvojila naslov 1982. svakako je najpoznatija: Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Ivković, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Vlak, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić na čelu sa trenerom Miroslavom Blaževićem.
U Republici Hrvatskoj Dinamo osvaja 9 naslova. Od toga pod imenom Croatia pet puta (1992/93., 1995/96., 1996/97., 1997/98. i 1998/99.), a nakon povratka imena Dinamo osvaja četiri naslova 1999/2000., 2002/03., 2005/06. i 2006/07.

Građanski
Sezona
Sastav
Trener
1923.
Vrđuka, Schiffer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Petrška, Götz, Ferderber, Pavleković, Babić
Arthur Gaskel
1926.
Mihelčič, D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, Cindrić, Giler, Rudolf Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke
Josef Brandstatter
1928.
Mihelčič, Cindrić, D. Babić, Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković, Gumhalter, Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić
Imre Poszonyi
1937.
Urch, Jazbinšek, Hügl, Kovačević, Kokotović, Đanić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić
Marton Bukovi
1940.
Urch, Brozović, Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović
Marton Bukovi
1943.
Glaser, Brozović, Antolković, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović
Marton Bukovi

Dinamo
Sezona
Sastav
Trener
1948.
Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše
Karl Mütsch
1954.
Majerović, Čonč, Crnković, Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula
Ivan Jazbinšek
1958.
Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec.
Gustav Lechner
1982.
Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić
Miroslav Blažević
1993.
Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac
Miroslav Blažević
1996.
Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica
Zlatko Kranjčar
1997.
Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar
Otto Barić
1998.
Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Munoz
Zlatko Kranjčar
1999.
Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović
Ilija Lončarević
2000.
Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulenas
Marijan Vlak
2003.
Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar
Miroslav Blažević
2006.
Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo, Zahora
Josip Kuže
2007.
Lončarić, Turina, Šarlija, Vranjić, Nowotny, M. Cvitanović, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Schildenfield, Tomić, Agić, Pokrivač, Jertec, Mikić, Modrić, Chago, Vukojević, Sammir, Vugrinec, Tadić, Eduardo da Silva
Branko Ivanković

Sezona 2007./08.
Trener:
Branko Ivanković ( 6. studeni 2006. - )
Predsjednik:
Mirko Barišić
Direktor:
Zdravko Mamić
Sportski direktor:
Zoran Mamić
IGRAČI:
Vratari
Broj
Drž.
Igrač
Položaj
1

Ivan Turina
vratar
12

Filip Lončarić
vratar

Mario Jozić
vratar
Obrambeni igrači
Broj
Drž.
Igrač
Položaj
3

Hrvoje Čale
lijevi branič
5

Vedran Ćorluka
stoper/desni branič
6

Nikola Pokrivač
lijevi branič/lijevi vezni
7

Etto
desni branič/desni vezni
15

Carlos
lijevi branič/stoper
23

Gordon Schildenfeld
stoper
26

Dino Drpić
stoper
Vezni igrači
Broj
Drž.
Igrač
Položaj
2

Marijan Buljat
desni vezni
8

Ante Tomić
vezni igrač
10

Luka Modrić
navalni vezni/lijevi vezni
13

Mathias Chago
obrambeni vezni/vezni igrač
14

Mihael Mikić
desni vezni/napadač
18

Sammir
navalni vezni/napadač
19

Did'dy Guela
vezni igrač
20

Ognjen Vukojević
obrambeni vezni
30

Davor Vugrinec
navalni vezni/napadač
4

Dario Jertec
navalni vezni/desni vezni

Tomislav Havojić
vezni igrač
Napadači
Broj
Drž.
Igrač
Položaj
11

Josip Tadić
napadač
21

Saško Pandev
napadač
24

Eduardo da Silva
napadač
25

Tomislav Šokota
napadač

Transferi sezone 2007./08. (ljeto)
Došli:
Tomislav Šokota doveden iz FC Porta
Did'dy Guela - doveden iz Kerkyre
Otišli:
Anderson Costa - posuđen u Aris FC
Mario Grgurović - posuđen u NK Inter Zaprešić
Saško Pandev - posuđen u NK Inter Zaprešić
Patrice Kwedi - posuđen u NK Inter Zaprešić
Tomislav Vranjić - posuđen u NK Inter Zaprešić
Marko Šarlija - posuđen u NK Inter Zaprešić
Dario Zahora - posuđen u NK Domžale
Ivan Kelava - posudba
Marko Janjetović - posudba

Poznati igrači
Milan Antolković
Rudolf Belin
Igor Bišćan
Zvonimir Boban
Srećko Bogdan
Petar Bručić
Tomislav Butina
Snješko Cerin
Zvonimir Cimermančić
Igor Cvitanović
Marijan Čerček

Vladimir Čonč
Eduardo da Silva
Stjepan Deverić
Tomislav Ivković
Oskar Jazbinšek
Dragutin Vabec
Ivica Senzen
Dražan Jerković
Goran Jurić
Ratko Kacian
Vlado Kasalo

Zlatko Kranjčar
Dražen Ladić
Stjepan Lamza
August Lešnik
Silvio Marić
Vlatko Marković
Marko Mlinarić
Zvonimir Monsider
Džemal Mustedanagić
Jens Nowotny
Robert Prosinečki

Mladen Ramljak
Mario Stanić
Dario Šimić
Zlatko Škorić
Davor Šuker
Mark Viduka
Marijan Vlak
Goran Vlaović
Franjo Wölfl
Velimir Zajec
Slaven Zambata

Igrači s najviše nastupa
Najviše nastupa za Dinamo zabilježio je vratar Dražen Ladić. Ladić je za Dinamo odigrao 802 utakmice. S Dinamom je osvojio 6 prvenstava i 4 kupa. Jedan je od najboljih hrvatskih vratara svih vremena. Standardan hrvatski reprezentativac u 90-im godinama. Sudjelovao je na Europskom prevenstvu 1996. u Engleskoj, a 1998. godine na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojio je broncu. Prvu utakmicu za Dinamo odigrao je 17. srpnja 1986. protiv Bratstva i Jedinstva (3:0) u Gospiću, a posljednju 16. svibnja 2000. protiv Hajduka (1:0) u Zagrebu.
Marko Mlinarić drugi je po broju nastupa za plavi klub. Popularni Mlinka za Dinamo je zabilježio 613 nastupa te postigao 174 pogotka. Ponikao je u dinamovoj nogometnoj školi Hitrec Kacijan. Jedan je od najzaslužnijih za osvajanje prvenstva 1982. godine. Sa Dinamom je osvojio i dva kupa. Odličan graditelj igre te jedan od najboljih igrača u dinamovoj povijesti. Prvu utakmicu za Dinamo odigrao je 8. travnja 1978. protiv Osijeka (1:0), a posljednju 20. kolovoza 1996. protiv Spartaka u Moskvi (0:2), u Kupu UEFA. Jedna od najvećih legenda kluba.
Srećko Bodgan je za Dinamo odigrao 595 utakmica te postigao 125 pogodaka. Obrambeni igrač i reprezentativac. Osim za Dinamo igrao je za NK Rudar, Mursko Središće, Čakovec i Zagreb. Karijeru je nastavio u Njemačkoj, te je igrao za Karlsruhe i trenirao Mannheim. Prvu utakmicu u modrom dresu odigrao je 12. siječnja 1975. protiv Sloge (8:1) u Otočcu, a posljednju 30. lipnja 1985. protiv Hajduka (2:4) u Splitu.

Najbolji strijelci
Najbolji strijelac u dinamovoj povijesti je Igor Cvitanović. Cvita je za Dinamo nastupao u razdoblju od 1989. do 2000. godine te je postigao 304 pogodaka u 503 nastupa. Najbolji je strijelac HNL-a svih vremena. Ponikao u Osijeku, a oz Dinamo i Osijek nastupao je i za Zagreb i španjolski Real Sociedad. Za reprezentaciju Hrvatske nastupio je 27 puta i postigao 4 pogotka.
Dražan Jerković drugi je najbolji strijelac. U 315 nastupa postigao je impresivnih 300 pogodaka. Nastupao je za Dinamo u razdoblju od 1954. do 1966. godine. Počeo je u juniorima Dinama s kojima je 1954. osvojio omladinsko prvenstvo Jugoslavije. Iz Dinama 1965. odlazi u FC GAntoise, a zbog ozljede koljena prekinuo je sjajnu karijeru. Za Dinamo je prvi put nastupio 20. rujna 1954. protiv Slavena (0:1) u Borovu, posljednji put 10. lipnja 1965. protiv Sarajeva (1:2) u Zagrebu. Sjajan igrač, reprezentativac, trener, izbornik.
Snješko Cerin je za Dinamo nastupio u 474 utakmica, a 295 puta je bio strijelac. Deset godina je nastupao u Dinamu u razdoblju od 1978. do 1988. godine. Sjajan napadač, jedan od najzaslužnijih za osvajanje prvenstva 1982. godine. Iste sezone bio je i najbolji strijelac lige s 19 postignutih pogodaka. Osim za Dinamo, igrao je za Trnje, Zagrebačke plave, Zagreb i Klagenfurt.
Snješko Cerin i Franjo Wölfl su jedni od igrača iz tzv. jugoslavenskog "Kluba 100", igrača koji su dali preko 100 pogodaka u prvoligaškim utakmicama.

Treneri
Artur Gaskel, 1923-1924.
Josef Brandstätter, 1925-1926.
Imre Pozsonyi, 1926-1928.
James Donnelly, 1929-1931.
Giury Molnar, 1932.
Robert Haftl, 1933.
Hans Ringer, 1935.
Marton Bukovi, 1935-1945.
Branko Kunst, 1945.
Marton Bukovi, 1945-1947.
Mirko Kokotović, 1947.
Karl Mütsch, 1948.
Bruno Knežević, 1948-1949.
Bernard Hügl, 1950-1952.
Milan Antolković, 1952-1953.
Ivan Jazbinšek, 1953-1955.
Bogdan Cuvaj, 1956.
Milan Antolković, 1957.
Gustav Lechner, 1957-1958.
Milan Antolković, 1959-1960.
Marton Bukovi, 1960-1961.
Milan Antolković, 1961-1964.
Vlatko Konjevod, 1964-1965.

Branko Zebec, 1965-1967.
Ivica Horvat, 1967-1970.
Zlatko Čajkovski,1970-1971.
Dražan Jerković, 1971-1972.
Stjepan Bobek, 1972.
Domagoj Kapetanović, 1973.
Ivan Marković, 1973-1974.
Mirko Bazić, 1974-1977.
Rudolf Belin, 1977-1978.
Vlatko Marković, 1978-1980.
Ivan Marković. 1980.
Miroslav Blažević, 1980-1983.
Vlatko Marković, 1983.
Branko Zebec, 1984.
Tomislav Ivić, 1984-1985.
Zdenko Kobeščak, 1985.
Miroslav Blažević, 1986-1988.
Josip Skoblar, 1988-1989.
Rudolf Belin, 1989.
Josip Kuže, 1989-1990.
Vlatko Marković, 1990-1991.
Zdenko Kobeščak, 1991-1992.
Vlatko Marković, 1992.

Miroslav Blažević, 1992-1994.
Ivan Bedi, 1994.
Zlatko Kranjčar, 1994-1996.
Otto Barić, 1996-1997.
Marijan Vlak, 1997-1998.
Zlatko Kranjčar, 1998.
I. Bedi / H. Braović, 1998.
Velimir Zajec, 1998-1999.
Ilija Lončarević, 1999.
Osvaldo Ardilles, 1999.
Marijan Vlak, 1999-2000.
Hrvoje Braović, 2000-2001.
Ilija Lončarević, 2001-2002.
Marijan Vlak, 2002.
Miroslav Blažević, 2002-2003.
Nikola Jurčević , 2003-2004.
Đuro Bago, 2004.
Nenad Gračan, 2004.
Ilija Lončarević, 2005.
Zvjezdan Cvetković, 2005.
Josip Kuže, 2005-2006.
Branko Ivanković, studeni 2006.

POVIJEST BAD BLUE BOYSA

Iako je Dinamo kroz povijest pratila prava "vojska" navijača, prva organizirana skupina ljubitelja "plavih " pojavila se 1986. godine. Nekolicina najzagriženijih, najvjernijih navijača Dinama osnovala je tada, po uzoru na slične skupine u inozemstvu, skupinu Bad Blue Boys. Prema legendi, ovaj naziv inspirirao je, u to vrijeme vrlo popularni film "Bad Boys" sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi... Po zagrebačkim kvartovima počele su "nicati" BBB podružnice, pa su se i na utakmicama počeli pojavljivati "autonomaški" transparenti (BBB Maksimir, BBB Travno, BBB Dugave, itd.) Isprva su navijači sami organizirali odlaske na gostujuće utakmice po tadašnjoj Jugoslaviji. "Upamtili" su ih u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani, Nišu, Titogradu, Skopju, Splitu... Putovali su bivšom državom ponosno, uzdignuta čela, pronoseći ime Dinama, Zagreba i Hrvatske. Nerijetko, neizbježno je bilo i potući se, primiti udarce, ne bi li se dokazala ljubav prema klubu. Nije ih smetalo. Dinamo je bio i ostao - svetinja.Početak 90-tih donio je i organiziranje prvog Fan cluba Bad Blue Boys. Zanimanje je bilo veliko, svatko je želio dati svoj prilog organizaciji. Unatoč entuzijazmu, navijači su se suočili s brojnim problemima.Bez obzira na to, zajedništvo je samo jačalo, da bi svoj vrhunac doseglo 13. svibnja 1990. godine.Toga dana u Maksimiru je gostovala beogradska Crvena zvezda. Na ispunjenom stadionu, provokacije gostujućih navijača, takozvanih "delija", počele su već uoči same utakmice. Kada su beogradski huligani probili ogradu na južnom stajanju i krenuli u obračun s manjom grupom običnih zagrebačkih "drukera", sjeverna tribina, na kojoj su bili smješteni Bad Blue Boysi - podivljala je. U trenutku, srušena je zaštitna ograda i navijači Dinama krenuli su u "pohod prema jugu". U neredima koji su uslijedili, pripadnici tadašnje "milicije" slijepo su slijedili upute svojih nadređenih, krenuvši u obračun s navijačima Dinama. Mnogi su uhapšeni, premlaćeni i "obilježeni". U obranu svojih navijača stao je i tadašnji kapetan Dinama, Zvonimir Boban. Njegov legendarni skok na jednog od pripadnika "milicije" znakovito je obilježio početak kraja jedne države. Većina Bad Blue Boysa smatra kako je Domovinski rat počeo upravo 13. svibnja 1990. godine - nikad odigranom utakmicom između Dinama i Crvene zvezde... Tijekom rata, brojni navijači Dinama branili su hrvatsku grudu. Bilo u redovima Policije, Zbora Narodne garde ili HOS-a. Rame uz rame s navijačima ostalih hrvatskih klubova Bad Blue Boysi su prolazili ratišta od Vukovara do Prevlake. Mnogi od njih, nikada se nisu vratili na "svoj sjever". U čast i vječnu slavu poginulim navijačima Dinama, podno zapadne tribine podignut je spomenik - oltar hrvatskim vitezovima, kojima je u srcu bila plava boja.Do danas, maksimirskim tribinama prošli su naraštaji novih navijača. Međutim, Bad Blue Boysi bili su i ostali Dinamov dvanaesti igrač. Ne samo u Maksimiru, već i na tribinama stadiona diljem Europe. Ostali su, u pravom smislu, dio "legende o Dinamu".

USTASKA SE VOJSKA DIZE

Ustaska se vojska dize Osvetnika strasan roj,

Hrabra srca,silne ruke Nasrce u krvav boj.

Teska bol je za Hrvata Biti tudji podanik,

Kad je 'viko od vjekova Bit u boju pobjednik.

Ustaska se vojska dize, Zarobljenu Domovinu Pogazeno selo,dom Oslobodit krvlju ide, I junackom desnicom. Ustaska se vojska dize Za slobodu vodit rat, Dok ne stigne sve do Drine Nece klonut,nece stat.

Hrvatska

Izvorno, riječ Ustaše označava "ustanike" općenito. Danas se ta riječ koristi isključivo (vidi članak zauzeto značenje!) kao naziv za pripadnike organizacije koju je 1929. u Italiji osnovao Ante Pavelić, te općenito za pripadnike ustaškog pokreta, organizirane nositelje ustaške strukture vlasti u NDH te pripadnike Ustaška vojnica. Prvo ime organizacije bilo je Ustaša- Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša- Hrvatski revolucionarni pokret.Nastanak ustaškog pokreta
Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Hrvatska ujedinjena omladina održala je veliku skupštinu u Zagrebu 30. rujna 1928. i u skupštinskoj rezoluciji iznijela da "neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države".

Stvaranje Hrvatskog Domobrana
Tijekom listopada stvorena je organizacija Hrvatski domobran, koja počinje izdavati istoimene novine 16. listopada 1928. U novinama su surađivale vodeće hrvatske političke ličnosti, od Vlatka Mačeka do Ante Pavelića. Novine su zabranjene oko Božića 1928. Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. i promjene naziva države u Kraljevina Jugoslavija, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. K njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati "svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt. Otada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uspostavu samostalne hrvatske države. Do ljeta 1931. postoji suradnja između Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza 1930. počinje organiziranje hrvatskih radnika u Belgiji, a zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu 12. svibnja 1931., a u Europi je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran bio je masovna organizacija koja je izdavala tjednike: "Hrvatski domobran " (1931-44) u Buenos Airesu i "Nezavisnu hrvatsku državu " (1933-42) u Pittsburghu.

Stvaranje revolucionarne organizacije - "Ustaša" i atentat na kralja Aleksandra
Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju 1932. izdavati prvi broj mjesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je ustav Ustaše hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi s organiziranjem. Rad Ustaše bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.
U rujnu 1932. organiziran je tzv. Lički ustanak. Pred novim valom represije, nastupa nov val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescije u sj. Italiji. Procesi i progoni Hrvata svakodnevni su u domovini od 1929. do ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934; poslije toga diktatura popušta. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.
U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana na robiji u Lepoglavi. Tijekom druge polovice 1930-ih godina KPJ napušta orijentaciju ka razbijanju Kraljevine JUgoslavije (zalažu se za federaciju, kao i tadašnji HSS) te se zalaže za pučki front protiv fašizma, a ustaški pokret posve se veže uz fašistističke sile i usvaja rigidno antikomunističko usmjerenje.

Ilegala i širenje utjecaja
Ubrzo poslje atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, Argentini i SAD-u. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. Demonstracije, eksplozije, izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica talijansko-srpskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu srpskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937 do kraja 1938. Među povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje medu stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku hegemoniju u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Mađarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala izmedu prosrpske ili prohrvatske orijentacije. Zapadne velike demokracije Engleska i Francuska bile su za održanje Jugoslavije i pomagale su srpsku hegemonisticku politiku.

Komentar o ustaškom pokretu u 2. svjetskom ratu
Ustaše i ustaški pokret poniknuli i rasli na represiji i teroru, koji je nad Hrvatima , provodio velikosrpski režim. Uspostava NDH bila najprije s nadom prihvaćena no ubrzo nakon uspostave hrvatski narod, političke stranke, napose velika većina HSS-a nisu mogli prihvatiti ustaško vodstvo države. Vezivanje ustaša za fašizam, provođenjem rasni i vjerskih progona i zločina nad pojedinim slojevima stanovništva, te predaja Dalmacije Italiji do kraja su kompromitirali sam ustaški pokret i uništili ideju da se bilo kakva hrvatska država može trajnije temeljiti na načelima ustaškoga pokreta.
Za položaj ustaša u 2.svjetskom ratu, pogledati stranicu o NDH.

Ocjena
Tek je u posljednje vrijeme, nakon sloma Jugoslavije i komunizma, moguća objektivnija ocjena ustaškoga pokreta iako ni sada u cijelosti, jer pokrovitelji Jugoslavije, stare imperijalne demokracije poput britanske i francuske, još podupiru klišeizirana i jednostrana tumačenja da bi se ekskulpirali za sudjelovanje u zločinima jugoslavenskih država, ili da bi ih bitno umanjili. Stoga se i za realističnije ocijenjeni ustaški pokret može reći da je i dalje demoniziran i prikazivan u crno-bijeloj tehnici povijesnih prosudbi.

Razlozi nastanka
Ustaše su nastali kao hrvatska radikalno nacionalistička revolucionarna organizacija- nešto poput hrvatske IRA-e ili PLO-a onoga doba. Pridjevak "revolucionarna" se može shvatiti samo uvjetno, jer implicira nasilno rušenje jugoslavenske države. I, u tome je sadržana definicija ustaškog pokreta: to je nacionalni hrvatski pokret, po svojoj biti nužno usmjeren na rušenje bilo kakve Jugoslavije. Prije slizavanja s fašističkim i nacističkim režimima nije postojala nikakva ustaška ideologija- a može se reći ni poslije, jer je ustaško vodstvo samo kopiralo talijanske i njemačke uzore. Taj se pokret često proglašava fašističkim, za što nema potkrjepe u stvarnosti, jer su socijalna dinamika koja je hranila razvijenu ideologiju desne revolucije i antikomunistički radikalizam bili izočni u ustaškom pokretu koji je po svom habitusu pripadao nacionalno-revolucionarnim organizacijama 19. stoljeća.

Ovisnost o drugim državama
Sam je pokret (inače malobrojan- do početka 2. svjetskog rata nije brojao više od nekoliko stotina ljudi) tijekom formativnoga razdoblja od autohtonoga gibanja postao prirepkom stranih sila, a posebno Musolinijeve Italije. Paradoks položaja ustaša nije ležao u tom što su legitimna hrvatska prava pokušali ostvariti nasiljem (jer, nasiljem su nastajale praktički sve državne tvorevine novoga doba), nego što su za svoju djelatnost ovisili o potpori zemalja kao što su Horthyjeva Madžarska i Mussolinijeva Italija- a te su same imale teritorijalne pretenzije na hrvatska nacionalna područja. Stupanj presizanja, posebno Italije, bio je takav da je ustaška pozicija u kasnim 30-ima bila shizofrena: nacionalni pokret koji je potpuno ovisio o drugim nacionalnim državama koje su gojile neskrivene i veoma ambiciozne ekspanzionističke planove u odnosu na zemlju koju je taj pokret smjerao osnovati. U samom početku ustaške djelatnosti teško da je bilo većeg manevarskog prostora za ostvarenje autentičnih nacionalnih aspiracija, uzme li se u obzir marionetska uloga u koju ih je ugurao sam njihov cilj, a koji se može ukratko prikazati kao rušenje Jugoslavije pod svaku cijenu, bez obzira na okolnosti i posljedice po hrvatski narod. U novijoj hrvatskoj povijesti, uza sve poteze koji se mogu dovesti u pitanje, nije moguće naći političku opciju tolikog stupnja kratkovidnosti.

Djelatnost pokreta
Djelatnost ustaša u desetljeću uoči 2. svjetskoga rata može se svesti na terorističko-prevratničku i promičbeno-ideološku. U prvoj je najveći neuspjeh bio loše pripremljen tzv. Lički ustanak, dok bi se atentat u kojem je ubijen jugoslavenski monarh Aleksandar Karađorđević, organiziran u suradnji sa makedonskom VMRO, mogao okarakterizirati kao djelomični uspjeh: u neku ruku, "osveta" za ubojstvo Stjepana Radića. Nu, pogleda li se cijela njihova aktivnost u tom razdoblju, razvidno je da se ustaše nisu uspjeli ustrojiti kao učinkovita teroristička organizacija koja bi auru ubojitoga tajnoga društva eventualno kapitalizirala u političkim pregovorima. Na polju propagande njihov je učinak isto bio ograničen: nacionalni radikalizam ne bijaše njihovim ekskluzivnim vlasništvom, a specifično ustaške crte (npr. kult Pavelića kao vođe, pojava koja se počela razvijati u emigrantskim vojnim logorima) nisu imale šireg odjeka.

Zločini
Vidi Ustaški koncentracijski logori

Promišljanja o sudbini ustaškoga pokreta
Nakon poraza Kraljevine Jugoslavije u kratkom ratu i uspostave hrvatske države, oko 200 ustaša iz inozemstva, zajedno s onima koji su se prije vratili, zauzelo je kormilo novouspostavljene države jer se vodstvo HSS-a i Maček nisu htjeli privoljeti da upravljaju zemljom za koju nisu vjerovali da ima budućnost zbog okolnosti njena nastanka. Naime, poznato je da je Maček bio uvjeren u poraz sila Osovine, te da je ta činjenica, povezana s averzijom prema totalitarnim režimima uopće, bila presudnom zaprjekom u njegovu potencijalnom "proglašenju" za predsjednika hrvatske države. Tako su Nijemci i Talijani bili prisiljeni prihvatiti Pavelića kao jedinu političku opciju u koju su se mogli pouzdati. U ovom kontekstu ostaje nekoliko zanimljivih hipotetskih pitanja:
bi li hrvatska država, nastala na razvalinama Kraljevine Jugoslavije, opstala poslije rata da je imala drugačije političko vodstvo ?
je li ustaško vodstvo moglo viditi bitno drugačiju programsku politiku od one koju je provodilo ?
da li je NDH mogla izbjeći krvavi rat ?
Pogleda li se situacija post festum, jasno je da sa i bez ustaša, hrvatska država nije mogla preživjeti 2. svjetski rat zbog politike koaliranja zapadnih imperijalnih demokracija i SSSR-a. Išlo se ili na ponovnu uspostavu kvaziversailleskih tvorevina poput Jugoslavije ili Čehoslovačke ili, što je još gore, priznanje fait accompli kojeg je uspostavio sovjetski despotizam-npr. efektivno poništenje državnosti baltičkih zemalja. Stoga nije realna pretpostavka da bi neki drugi režim uspio sačuvati Hrvatsku kao samostalnu državu. Trebalo je čekati bolja vremena. Što se tiče drugoga pitanja, također je očevidno da ustaško vodstvo, vezano pupčanom vrpcom za sile Osovine, nije moglo voditi ikakvu samostalnu politiku (dio je te tematike obrađen u članku o Anti Paveliću). Stoga i toliko često apostrofirani rasni zakoni i progon Cigana-Roma, Srba i Židova. Doduše, ovdje se može napraviti distinkcija: progon Židova je uslijedio kao posljedak Pavelićeve ovisnosti o nacističkom režimu (sličan je slučaj bio i s Romima), dok se u slučaju Srba radilo o toliko željenoj osveti za nasilja monarhističkoga režima: poznata je Pavelićeva sintagma «ljuta trava na ljutu ranu». Sam rat se vjerojatno isto nije mogao izbjeći jer je srpska pobuna počela još u interregnumu, dok se ustaški režim još nije ustoličio- činjenica koju prokomunistička i «antifašistička» promičba najradije prešućuje. No, razvidno je da ustaške masovne represalije nisu došle samo kao ciljano gušenje pobune, nego kao smišljena politika zastrašivanja i terora s nakanom da se srpsko pučanstvo NDH prisili na bježanje u Srbiju.
Ako se pozornije pogleda situacija, i apstrahiraju razlikovni elementi (rat u NDH uklopljen u 2. svjetski rat, marionetska uloga ustaškog vodstva), nameće se velika sličnost srpske politike u Bosni i Hercegovini koju su provodili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, s onom ustaškog režima: česta zastrašivanja, ubojstva i pokolji civila, praćeni osnivanjem koncentracijskih logora, a sve s glavnim ciljem etničkog čišćenja ili istjerivanja nepoželjnoga dijela stanovništva. Razlike su bile jedino u formalno donešenim rasnim zakonima u NDH. No- ta je razlika ionako formalne naravi, jer je režim Republike Srpske djelovao u drugačijim povijesnopolitičkim okolnostima kada su javna očitovanja rasizma bila nepopularna, a svoju su politiku pokolja i progona provodili bez nepotrebnih opterećenja formalne naravi. Također, potencijalni prigovor da su ustaše smjerali istrijebiti srpsko stanovništvo, dok su Karadžićevi Srbi išli «samo» na protjerivanje- nema potvrde u stvarnosti. Ustaški teror je isto tako bio smišljen poglavito kao sredstvo zastrašivanja i protjerivanja (u prvim mjesecima NDH iseljeno je preko 200.000 Srba u Srbiju). Uzmu li se sve sličnosti u obzir, kao i to da je Republika Srpska nagrađena i međunarodno priznata- što bi, otprilike, odgovaralo priznanju NDH od strane zapadnih saveznika, uz uvjet da se makne Pavelić- teško se suzdržati od ciničnih komentara o tome jesu li Europa i svijet napredovali od 1941., ili su još dublje potonuli u kal koji se može usporediti s Muenchenom.

Dosadašnji historiografski pristup
Za dosta opsežan korpus hrvatske historiografije o ustaškom pokretu i ustašama se može reći da je parcijalno uspio, vjerodostojan u mnogim detaljima, no, u konačnici-neadekvatan. U doba komunističke Jugoslavije, standardni radovi posvećeni toj temi (studije Bogdana Krizmana i Fikrete Jelić-Butić) navodili su ustaške zločine, marionetsku narav same vlasti NDH, prodaju Dalmacije, nacionalne i rasne progone i sl. Očito- radilo se o crno-bijeloj slici. Vjerojatno jedino područje u kojem praktički svi hrvatski povjesničari nisu dopustili potpuno klišeiziranje je odbijanje srpskih ideologiziranih historičara da za ustaški pokret «okrive» osnivača stranke prava i oca hrvatske moderne ideologije Antu Starčevića. U tome je, po svemu sudeći, presudan bio utjecaj Miroslava Krleže. No, iako je u teoriji bilo spriječeno demoniziranje pravaštva kao takvog, nije došlo do obrane ideje hrvatske državnosti. Hrvatski povjesničari su se faktički ponašali kao da je ustaški pokret definitivan dokaz o nemogućnosti samostalne i suverene hrvatske države. I u ostalim elementima hrvatska historiografija uglavnom je ponavljala jugokomunističke dogme, od napuhanoga jasenovačkog mita (komu se odupro jedino Franjo Tuđman) do potpunoga prešućivanja Bleiburga. Iz današnje perspektive većina je jednostranosti hrvatskih povjesničara oprostiva jer jednostavno nisu imali manevarskoga prostora- no, nije oprostivo ignorantsko ponašanje u doba suverene Hrvatske, kada domaći historičari uglavnom, uz jasenovačko-beleiburšku korekciju, prežvakavaju dogme iz doba propale Jugoslavije.

Ante Pavelić
1. iako je formalno navedena i opisana represija u doba Kraljevine Jugoslavije, ona je ocrtana u tako mlakim crtama da se ne vidi da se doista radilo o monarhofašističkoj diktaturi koja je nužno rađala radikalne ideologije poput ustaške. Dobar korektiv ovakvom ignorantizmu je knjiga Rudolfa Horvata «Hrvatska na mučilištu» koja, kao ni slične studije, nije integrirana u dominantni korpus hrvatske povjesnice kada je riječ o ustaškom pokretu. Često se u tom simplifikatorskom prikazu stječe dojam da su ustaše pale s Marsa, skoro bez motiva osim urođene antisrpske krvožednosti.
2. skoro u cijelosti su prešućivani zločini srpskih ekstremista uoči i u prvim danima proglašenja NDH-čak i prije nego što su počele šire ustaške represalije. Iako to ne bi bitno promijenilo sliku događaja-ustaše su svijesno progonile i ubijale civile koji nisu imali nikakve veze s bilo kakvim kaznenim djelima, ipak bi narušilo crno-bijelu sliku događaja koju je gradila jugounitaristička povjesnica i dalo, bar na psihološkoj razini, određenu težinu Pavelićevoj sintagmi «ljuta trava na ljutu ranu».
3. sav je srpski ustanički pokret prikazivan kao samoobrambeni i «antifašistički», dok se u velikom broju slučajeva radilo o četničkim i genocidnim pokoljima Hrvata i Bošnjaka muslimana koji nisu imali veze s pojedinim ustaškim zlodjelima.
4. svi su pripadnici ustaškog pokreta, kako vodstva (npr. Mile Budak), ili inteligencije koja je ušla u birokratsko-činovnički aparat NDH (pisac Vinko Nikolić), a pogotovo članovi ustaških vojnih postrojbi, koje su brojale veći dio rata oko 45.000 ljudi- mehanički proglašavani za «zločince». Ta nebuloza još je daleko od ispravljanja, a najbanalniji primjer je lijepljenje zločinačke etikete na ustaške vojnike koji su se borili za hrvatsku državu. Sama ideja da su bar 100.000 ljudi koji su prošli kroz ustaške i slične formacije «zločinci» proziran je pokušaj kriminalizacije cijeloga hrvatskoga naroda i ideje hrvatske državnosti. Glede zločina koje su mnogi pojedinačni ustaše, pa i dijelovi postrojbi, nedvojbeno počinili- partizanski egzekutori su sigurno krivi za osjetno veći broj zala. Ukratko, stvar se da sažeti na jednu jedinu tezu: fašistički pokret i njihovi suputnici (poput ustaša) u svjetskoj je javnosti jednostrano prikazivan kao najdemonskija stvar koja je ikada postojala. Glavna globalna posljedica je minoriziranje komunističkih zločina, kao i idealizacija toga pokreta kojemu su simpatizeri bili, i još jesu, razni lijevo-liberalni krugovi u Europi i Sjevernoj Americi. Činjenica da je komunizam bio daleko malignija pojava od fašizma, te da je kriv za nasilnu smrt bar 5-7 puta više ljudi u svijetu- nema veze s vrijednosnom procjenom relativnih «grijehova» obaju pokreta. Doda li se tomu još veća sljepoća za genocide i zločine liberalnih imperijalnih demokracija, kao i suradnju tih istih i komunističkoga režima u SSSR-u tijekom 2. svjetskoga rata- situacija postaje još jasnijom. Glavni emocionalni razlog za histeriziranje nad zločinima desnih ekstremističkih sustava je jednostavan: jedino su oni «pustili krv» i podvrgli teškom nasilju privilegirane narode zapadne Europe-dok je komunizam svoje zločine počinio najviše na istoku Europe i u Aziji, a liberalni imperijalizam svugdje u svijetu protiv «obojenih» naroda, od obje Amerike, preko Afrike do Azije. S tim u vezi je i paradoks da azijski i afrički narodi, koji bi trebali biti najveći neprijatelji nacifašizma (zbog izričite rasističke politike tih režima)- u cjelini ne haju za te sustave, dok svojim povijesnim neprijateljima smatraju baš liberalno-imperijalne demokracije. No, budući da svijetom medijski dominira europski i sjevernoamerički civilizacijski krug- desni ekstremisti i njihovi prirepci kao što su ustaše, u praksi su prikazivani skoro kao utjelovljenja Sotone, dok se veći povijesni grijesi liberalnoga imperijalizma i komunizma umanjuju i, u praksi- pokušavaju zaboraviti. Ovdje, kao "olakotnu okolnost" jednostrane optike valja napomenuti verbalni (i ne samo verbalni) radikalizam fašističkih i sličnih pokreta: oni su proklamirali kao cilj gradbu društva utemeljenoga na ljudskoj nejednakosti i cementiranju te nejednakosti u oživljenom robovlasničkom društvu. Time su išli usuprot svemu onom što se smatra-a, realno, i jest- pozitivnim tečevinama zapadne civilizacije, te je stoga desni radikalizam doživio oštriju osudu od ubilačkijih lijevih režima jer je, i svjetonazorski, bio negiranjem glavnoga tijeka zapadne kulture i slijepom ulicom za čovječanstvo. Ta javno objelodanjena antihumanistička orijentacija fašizma ga je stoga snažno prikovala na stup srama- daleko snažnije od komunizma, koji je počinio osjetno više zlodjela, no umotanih u celofan humanističkih fraza.

Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata

Nada Tanić Luburić i Marija Slomić-Buždon
Nakon poraza u 2. svjetskom ratu, u kojem je stradala većina ustaškoga vodstva, i vojnog i političkog, dio je ustaških dužnosnika našao utočište u više zemalja-poglavito Latinske Amerike, no i u SAD, arapskim zemljama i sl. Može se realno smatrati da su ustaše nestali s uspostavom komunističke Jugoslavije (nakon neuspjeloga pokušaja organizairanja otpora «križara»). No, ta konstatacija traži dodatna razjašnjenja.
Nemali broj sudionika ustaškoga pokreta (članova ustaške vojnice, raznih činovnika, intelektualaca i sl.) je ustrojio hrvatske nacionalne udruge, političke stranke i organizirao kulturno-znanstvenu djelatnost u Amerikama i Europi, kao i drugdje u svijetu. Te su organizacije od strane jugokomunističkoga režima najčešće proglašavane za «ustaške»- no, to je bio samo sastavni dio protuhrvatske promičbe koja je izjednačavala propali desni radikalni pokret, nastao u neponovljivim povijesnim okolnostima, sa svim očitovanjima želje za hrvatskom državnom samostalnošću i neprijateljstvom prema Jugoslaviji kao «hrvatskoj tamnici». U praksi, to se svodilo na demoniziranje i politička ubojstva hrvatskih političkih emigranata, ili ekonomskih emigranata koji su se, nakon vala emigracije kasnih šezdesetih, politizirali u inozemstvu (Njemačka, Švedska, Kanada, Australija,..). To je postalo još vidljivije nakon sloma hrvatskoga proljeća 1971. Tako su «ustašama» pribrojeni Bruno Bušić, Miro Barešić, Stjepan Đureković,..Oznaka ustaštva je prišivana praktički bilo kojem Hrvatu, kako u SFRJ, tako i bilo gdje drugdje, koji nije pristajao na trenutnu realnost državnosti SFRJ i koji je svojom političkom djelatnošću radio na razbijanju SFRJ i stvaranju neovisne Hrvatske.
Nakon propasti SFRJ i nastanka samostalne Hrvatske, pitanje smisla ustaškog pokreta je izgubilo na svojoj vrijednosti. Danas je moguće postaviti pitanje: kakvo je uopće stanje s ustaštvom ? Ima li uopće razloga za daljnjim postojanjem pokreta i smisla za njegovo postojanje? Cilj je ostvaren, Hrvatska je slobodna i nezavisna, medjunarodno priznata država. Jedino ostaje san o Velikoj Hrvatskoj do rijeke Drine, koji nema naboj za daljnji pokret, jer glavni cilj je ostvaren - srušena je Jugoslavija.

Značenje pojma "ustaša" i njegova demonizacija
Pozornije proučavanje skoro nužno dovodi do zaključka da je pojam «ustaša» postao besmislen i prazan. Kao što je Orwell rekao u poznatom eseju o politici i engleskom jeziku za riječ «fašizam» da je potpuno izgubila značenje i da tek neodređeno znači «nešto nepoželjno», tako se i za pojam "ustaša/ustaše" može reći da označava «nepoćudne Hrvate nacionaliste», te je također pogrdan naziv za pripadnike hrvatskog naroda ili sve što je hrvatsko ili hrvatskog porijekla. U Srbiji riječ ustaša se koristi kao epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za «ustašu». Isto tako riječ ustaša rabi se, često, u psovkama i uvredama kao oznaka za inkarnaciju bilo čega neprijateljskog ili protusrpskoga.
Demonizacija ustaša nije slučajna i bila je sistematski provođena u Socijalističkoj Jugoslaviji preko filmova, literature, povijesnih studija (inflacijom žrtava i neprestanim apostrofiranjem počinjenih zločina) u cilju naglašivanja odgovornosti za zločine (stvarne i fiktivne), te za uništavanje osjećaja narodne pripadnosti Hrvata kroz stvaranje mitova o krvožednosti i hrvatskoj urođenoj genocidnosti. Isto tako demonizacija ustaša je također stvarala stereotipe o Hrvatima kod drugih naroda: Hrvati = ustaše = urođena genocidnost. Ova formula odigrala je nezanemarivu ulogu za vrijeme Domovinskog rata kada su strane medijske agencije nerijetko rabile ustaljene stereotipe o "ustašoidnim" Hrvatima, te uspostavljale imaginarne sveze i paralele između nove Hrvatske i NDH. Ovi stereotipovi još su i sada (2005) živi u dijelu stranih medija i u pojedinim akademskim krugovima.

Zaključak
Ustaše su bili radikalna nacionalistička organizacija s glavnim i jedinim ciljem rušenja Jugoslavije i osnivanje samostalne hrvatske države. Poslije 2. svjetskoga rata su, poglavito u Europi i Amerikama, životarile razne manje političke udruge koje su željele srušiti Jugoslaviju- no, bez prave organizacije, vodstva, i programa. Preostala im je jedino ustaška ikonografija. Slomom Jugoslavije i nastankom suverene RH raison d'etre bilo kakvog takvoga pokreta je prestao. No, jesu li time iscrpljene sve značajke ustaštva ? Je li ipak ustaški pokret svijesno desno-radikalan, rasistički, možda i totalitaran ? Odgovor na to je niječan. U hrvatskome društvu se, tu i tamo, kao znak prkosa zbog sluganskoga mentaliteta koji nerijetko pokazuje oficijelna hrvatska politika, te protuhrvatskih makinacija zemalja koje utjelovljuju trenutno vladajuće kvaziliberalne manipulativne, «masonske» mondijalističke države, pojavljuje ostentativno isticanje elemenata ustaške ikonografije. Drugo je pitanje: je li ustaštvo zapravo radikalni antisrpski pokret po centralnom habitusu ? Moglo bi se reći da je u njem antisrpski naboj izuzetno jak-no, kao posljedak kombinacije srpskoga tlačenja i dominacije, potpomaganih od zemalja stare Antante. Ustrajavanje u protuhrvatskoj politici nekih zapadnih zemalja neizostavno rađa iritaciju i potiskivanu agresivnost: no, ne prema Srbima kao takvima, nego prema protivnicima hrvatske samostalnosti, a to je uloga koju je dobar dio hrvatskih Srba odigrao s više entuzijazma nego što se može previdjeti ili oprostiti na kraće i srednje staze. Sve to pokazuje da je pitanje navodnoga «problema ustaštva» u hrvatskome društvu zapravo problem profila i budućnosti društava i zemalja kakve su članice EU i SAD. Često prozivana globalizacija i eksploatatorski potezi vodećih zemalja, pravi su generator nezadovoljstva u društvima koja su se tek riješila komunizma i ne pada im na pamet da se utope u nekakve nove asocijacije u kojima će igrati drugorazrednu i podaničku ulogu. U hrvatskom slučaju, nezadovoljstvo se često iskazuje preko simbola koja su povezana s povijesnim ustaškim pokretom, kao simbolom hrvatskoga nacionalizma. No, sam je suvremeni hrvatski nacionalizam daleko širi od anakronoga ustaštva, pa je, po svim pokazateljima, povremena pojava ustaške ikonografije jedino znak da sadašnji naraštaji još nisu našli načina za primjerenu artikulaciju svoga nezadovoljstva svetim kravama mondijalističkoga baršunastog totalitarizma koji ih gura u položaj ne previše različit od onoga u omrznutoj Jugoslaviji.